Ako ste roditelj deteta sa poremećajem pažnje, onda vi sigurno veoma dobro znate šta sve to sa sobom nosi. Teškoće pri koncentraciji, obavljanju samo jednog zadatka, nemogućnost sedenja na jednom mestu duže od nekoliko minuta, a neretko i nekoliko sekundi, samo su neke od stvari dovoljne da se ovakvo ponašanje klasifikuje kao ADHD, odnosno poremećaj pažnje. Ono što može biti još veći problem jeste ono što dolazi posle. Često zbog svog ponašanja deca bivaju odbačena i zbog toga osećaju stid i sram. Pesimizam i negativna slika o sebi dodatno pogoršavaju njihov osećaj i stanje. Neretko bivaju izolovana, što u njima može proizvesti osećaj straha ili besa. Kao roditelj ili čak neko ko u svojoj okolini ima dete sa poremećajem pažnje, sigurno ste na njihovom licu često mogli primetiti nezadovoljstvo, tugu ili osećaj nedovoljnosti, i sigurno ste se mnogo puta zapitali šta je ono što vi možete da uradite da im u svemu tome olakšate i pomognete. Neka vas obraduje činjenica da zapravo možete mnogo.

Postoje dva načina kako možete da živite: kao da ništa nije čudo i kao da je sve čudo.

Doktor Edvard Halovel, veoma uspešan psihijatar, specijalista za poremećaj pažnje koji sa svoje dvoje dece i sam deli ovu dijagnozu, daje nam jedan potpuno drugačiji pristup ovome. On naime smatra da ovo nije poremećaj, već dar i daje fenomenalnu metaforu da opiše ovo stanje. Naime, mozak deteta sa deficitom pažnje je kao motor ferarija, moćan i silan. Problem leži u tome što ima kočnice bicikla. Ali ako dete nauči da kontroliše taj motor, nema trke koju ne može da pobedi!

Za sve što radimo u životu, a želimo da bude istrajno i uspešno, mora postojati fokus. Ukoliko usmerimo svu svoju pažnju, snagu, motivaciju, kreativnost i volju u jedan projekat i pri tome naučimo da baratamo time kontrolisano, mala je šansa da to neće uspeti. A fokus je veština koja se uči. Fokus je veština koju svi mogu naučiti. Nije poenta u obuzdavanju ove dece, već u tome da ih naučimo da usmeravaju sve ono što imaju u sebi. Time ih podržavamo u tome da budu nezaustavljivi, kreativni, slobodni geniji kakvi već jesu. Umesto da im lomimo i vezujemo krila, naučimo ih da ih koriste i pustimo ih da odlete do onih visina koje već čekaju na njih.

Ono što za početak možemo da uradimo jeste da prihvatimo ovo kao čudesni dar i razmislimo na koje sve načine može biti fenomenalno. I već ovim pokrenuli smo jedan sasvim drugačiji tok. Deca mnogo više osećaju srcem nego što vide okom ili čuju uhom. Oni znaju kako se osećamo i kada ne kažemo ništa, znaju šta prema njima osećamo i kada ne uradimo ništa posebno. Zato, kada sami u sebi promenimo način na koji vidimo njihovo stanje, oni tu podršku osete i to im daje slobodu i osećaj sigurnosti i poverenja. A to je ključ za promenu.

Umesto da nam fokus bude na ocenama koje dete ima u školi, možemo pažnju da preusmerimo na otkrivanje njegovih ili njenih talenata i svih onih stvari u kojima je dete briljantno.
Jednu istu stvar možemo posmatrati uvek na dva načina. Tako iza distraktibilnosti stoji radoznalost, iza impulsivnosti kreativnost i spontanost, a iza hiperaktivnosti energija. Negativna strana uvek ima svoju pozitivnu. Dok one uvek postoje istovremeno, na nama je da odlučimo koju ćemo negovati i pustiti je da nadjača onu drugu.

Još jedna veoma važna stvar koju moramo napraviti u nama samima da bismo mogli podržati drugog, jeste da u glavi stvorimo sliku tog deteta u njegovoj fenomenalnoj budućnosti. Da stalno razmišljamo o tome šta ga sve predivno čeka, koji uspesi mu stoje na putu, koliko će ono biti radosno i okruženo ljubavlju. Time mu stvaramo ne samo sjajnije sutra već i lepšu sadašnjost iz koje će moći da deluje iz ljubavi i slobode umesto straha ili besa. Sve ovo je od krucijalnog značaja, jer odašilje jednu energiju poverenja i ljubavi koje su presudne za detetov razvoj i rast ka visinama koje može dostići samo ako je slobodno i voljeno.

Deficit pažnje je veoma česta crta, kako ga dr Edvard Halovel naziva. I upravo ova osobina može biti ona zbog koje će ljudi koji je imaju biti uspešni i fantastični u onome čime žele da se bave.

Tom Hauard, fudbaler, postao je svetski šampion i nosi svetski rekord za najviše spašavanja lopte tokom utakmice.

Simon Bajls je osvojila zlatnu medalju u gimnastici.

Majkl Felps je sa 23 osvojene medalje postao čovek sa najviše osvojenih olimpijskih medalja na svetu.

Daniel Koh ima dve diplome sa Harvarda, šef je zaposlenih u gradonačelničkoj kancelariji i nalazi se na Forbsovoj listi „30 ispod 30“.

Dejvid Nilmen je osnovao Jet Blue Airlines i osmislio elektronske avionske karte.

Ketrin Elison je dobitnica Pulicerove nagrade.

Kami Granit je odvela svoj hokejaški tim do zlata na svetskom takmičenju.

Greg le Mond je trostruki pobednik Tur de Fransa.

Jedina zajednička stvar svim ovim ljudima je što su imali deficit pažnje i nisu patili od toga. Naprotiv, pronašli su način da to iskoriste kao svoju snagu. Jednom kada počnete da ovu karakteristiku vašeg deteta posmatrate iz drugog ugla, onog pozitivnog, razume se, već ste promenili tok njegovog ili njenog života. Samim tim što ste odlučili da ovo može biti njihova jaka strana i pozitivna osobina, umesto poremećaja, njima dajete pravo da misle na taj način. Upravo ova podrška i vera u njih nateraće ih da i sami veruju u sebe, prihvate ovaj predivan dar i od svog života naprave čudo!

Dr Halovel predlaže 5 konkretnih, jednostavnih koraka koje odmah možete preduzeti i primetiti razliku koju oni čine.

1. Povezanost

Osećaj da imaju uporište, deci daje osećaj sigurnosti. Veoma je važno da osećaju bliskost sa članovima svoje porodice. Pružanjem bezuslovne ljubavi istovremeno im obezbeđujete osećaj sigurnosti i slobode.

2. Igra

Važno je da nemaju, na bilo koji način, ograničenu igru. Što im više slobode date otvarate i mogućnost da sami biraju scenarija, da rešavaju različite probleme i slično. Ovim će otkriti koje talente i resurse poseduju.

3. Vežba

Kada pronađu ono u čemu su dobri i u čemu uživaju, želeće da to rade stalno. Nekad je potrebno da ih dodatno motivišete i pogurate ka napred tako da se njihov osećaj ispunjenosti dostignućem ne umanjuje.

4. Majstorstvo

Ono proizilazi iz vežbe. Kada dete dostigne neku veštinu, bez obzira na to da li se radi o vezivanju pertle, crtanju cveta, rešavanju matematičkih problema ili izgradnji kućice za ptice, to ih motiviše da pređu na sledeći izazov. Na kraju, ovo dovodi do stvaranja novog stava „Ja mogu“.

5. Priznanje

Odobravanje i priznanje koje im daju roditelji, nastavnici ili vršnjaci pomaže detetu da oseti povezanost sa svetom. Kada uvide da njihovo ponašanje utiče na ljude oko njih, onda oni razvijaju moralna načela i počinju da se osećaju dobro sami sa sobom.

Svaki korak vodi ka onom sledećem, i svaki je protkan osećajem ljubavi, vere i podrške.

Što pre krenete da menjate način na koji posmatrate njihov problem, on to i prestaje da bude. Što ranije krenete, sve je manja mogućnost da oni imaju veće poteškoće u budućnosti. Što pre oni nauče na koji način da iskoriste svoj potencijal, biće im sve lakše jer će stalno napredovati prelazeći na sve veće izazove i želje kojima streme. Vi im možete i morate biti najveća podrška koju imaju i izvor najveće ljubavi koja će im celog života biti uporište iz kog crpu sigurnost i slobodu da mogu da biraju da budu sve što žele. Jer mogu. I treba.

„Dijagnoza me je naterala da pokažem svima kako nisu u pravu. Znala sam da ako radim sa Majklom, on može da ostvari sve što zamisli.“ Debi Felps, majka Majkla Felpsa

„Iste osobine koje su Taja nekada zadržavale, danas su njegove najveće prednosti.“ Ivon Penington, majka Taja Peningtona

„Da mi neko kaže da mogu da budem normalan ili da imam ADD, ja bih izabrao ADD.“ Dejvid Neilman

„Zašto da se uklapate kada ste rođeni da budete izvanredni!“ Dr Sus

error: Content is protected !!